Razmišljanja o energetskoj sigurnosti

Prisjećam se one stare - nek’ živiš u zanimljivim vremenima… A upravo takva vremena živimo, kako globalno, tako i lokalno -svijet je u popriličnom preslagivanju geostrateških odnosa, ravnoteža je sve neizvjesnija, pojedinačna krizna žarišta tinjaju, ekonomska se težišta premještaju na azijske rubove Pacifika, Europa traži svoje mjesto i suglasje oko održivosti koncepta EU, a energetska se sigurnost i održivost pomiče u središte pozornosti - kao uporište dosegnutih razina ekonomskog rasta, ali i kao oslonac stečenih navika i standarda.

Što je zapravo energetska sigurnost? Osobni je stav kako je to na svim razinama, osobnoj, obiteljskoj, regionalnoj, državnoj ili globalnoj - IZVJESNOST pouzdane opskrbe svim oblicima energije gdje i kada je potrebna unutar datih tržišnih uvjeta...ili,prema IEA:neprekinuta dostupnost energije po prihvatljivim uvjetima.

Neophodno je , medjutim, ovim razmišljanjima dati i okvir - energetsku neovisnost smatram, u globaliziranom i medjuovisnom svijetu, posvemašnjom, neodrživom tlapnjom dok se temelje dugoročne energetske sigurnosti treba ustrajno graditi razumnim iskorištavanjem postojećih mogućnosti obnovljivih i neobnovljivih izvora,diversifikacijom,optimalizacijom dobavnih pravaca, racionalnim i djelotvornim korištenjem svih oblika energije.

Svjedoci smo volatilnosti cijena sirove nafte na neobično niskim razinama, nesuglasica unutar OPEC-a oko načina određivanja proizvodnih kvota kao instrumenta sidrenja cijena, turbulentnih i neizvjesnih zbivanja oko iračkih izvora, ponovnom dolasku Irana na svjetska tržišta, sve jasnijoj neodrživosti ovisnosti nekih od glavnih sudionika (Saudijska Arabija,Rusija......Venezuela.....) o izvozu sirove nafte, problemima s kojima se suočavaju kanadski i američki proizvođači oslonjeni na svojedobni boom. Sve naznačeno, uz trenutno niske cijene, pogoduje potrošačima, no budućnost nije izvjesna budući se u istraživanje i razvoj sve skupljih nalazišta pod datim uvjetima ne isplati ulagati. Uostalom, vidljivo je to i na mikro razini - istraživanja jadranskog podmorja su praktički u mirovanju, a kontinentalni su eksploatacijski izvori sirove nafte u RH na zalasku.

Potrebno je medjutim i naglasiti kako je svijest o održivosti razvoja temeljenog na neobnovljivim izvorima energije ugljikovodika ozbiljno dovedena pod znak pitanja zbog dva ključna razloga - njihove sagledive konačnosti, no i uslijed sve jasnijih spoznaja o klimatskim promjenama pod utjecajem emisije.

Prirodni plin je razmjerno dobar nadomjestak, no niti on nije dugoročno rješenje - i on je kao uostalom i sirova nafta istovremeno izvor energije i sredstvo geostrateškog nadmetanja, zauzimanja regionalnih pozicija, ovisnosti. Dostatno je samo analizirati razinu ovisnosti zemalja EU,a ni RH nije izuzetak, o ruskom prirodnom plinu i prisjetiti se početaka i posljedica ukrajinske krize...

Nuklearna je energija danas off limits......iako su rezultati fundamentalnih, a i aplikativnih istraživanja, indikator mogućih, djelotvornijih rješenja, a naravno i novih,sigurnijih reaktora. Mišljenja sam da ta priča nije završena.

O ugljenu ne bih...raprave o Plominu su dostatne kao i dvojbe oko Ploča....

Pretpostavljajući moguće čitaoce, poznavajući dio entuzijasta oko ovog projekta, upoznat sa htjenjima i direktivama Europske komisije, i sam pridajem poprilične nade u obnovljive, nekonvencionalne i konvencionalne obnovljive izvore neovisno o sadašnjem paritetu cijena i iskoristivosti uz nešto preduvjeta od kojih je temeljni mijenjanje energetske paradigme, kako u strateškim dokumentima tako i u našim glavama, a posebice u navikama i ponašanju.

Gdje smo mi?

RH je visoko energetski o uvozu ovisna država (oko 44% ukupnih energetskih potreba je 2014. bilo podmireno uvozom, a pad u odnosu na 2008. kada smo uvezli 52% ukupnih izvora ili energije nije odraz mudrijeg korištenja već isključivo kontinuiranog pada GDP-a), tzv. energy intensity, odnosno utrošak energije po jedinici GDP-a je bitno viši od prosjeka zemalja EU što upućuje istovremeno na neefikasnost i neracionalnost u korištenju no i na duboke strukturne neusklađenosti.

Spori smo u jasnoj simulaciji budućnosti i strateškom sveukupnom pa i energetskom promišljanju, odluke i realizacije projekata se vuku i/ili odlažu godinama (Plomin, LNG, nedoumice oko kogeneracijske plinske elektrane u Slavoniji…), postojeće su termoelektrane tehnološki dvojbene, važniji hidropotencijali su uglavnom iskorišteni osim Drave koja je sporna kako ekološki tako i zbog susjeda, a situacija sa obnovljivim izvorima i projektima je fluidna, ne postoji jasna dugoročna i osmišljena slika potencijala. Kvote i feed in tarife se netransparentno mijenjaju i time se pogoduje jednima, a druge izbacuje iz tržišne utakmice netržišnim odlukama.

Spor suvlasnika oko INA-e je nepovratno umanjio tržišne šanse postojećih rafinerijskih kapaciteta, oklijevanja oko uključivanja u mega plinske nove dobavne pravce su nas stavili u poziciju rubnog područja, neriješeni sporovi oko Krškog još nisu razriješeni, interkonekcije su tek u začetcima kada je riječ o visokonaponskoj mreži sa susjedima, JANAF je nedovršena priča...

Naravno, ima i pozitivnih primjera no malobrojni su i nedostatni su za trenutni optimizam.

Držim kako je krajnje vrijeme da prihvatimo globalne i svoje realnosti, shvatimo kako smo mali i ranjivi, kako je svijet nepovratno umrežen i međuovisan te kako je neophodno ne samo ispisati stotine stranica akademskih strategija razvoja i energetike, već i kontinuirano pratiti zbivanja te po potrebi fleksibilno redefinirati, prilagodjavati i DJELOVATI!

I da -struku ostaviti stručnjacima.

 

Nenad PORGES mr.oec.

 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav Regionalne energetske agencije Sjeverozapadne Hrvatske

*Nenad Porges je rođen 27. prosinca 1946. u Zagrebu. Obnašao je dužnosti ministra gospodarstva, bio je savjetnik predsjednika hrvatske vlade Nikice Valentića, zamjenik hrvatskog veleposlanika u Washingtonu od 1995. do 1997., član uprave Tifona…